Odlučan da obnovi iransko naslijeđe i globalni položaj, Iran je pod dinastijom Pahlavi uživao u ekonomskom procvatu i brzom razvoju infrastrukture. Prihodi od nafte poticali su ekonomski rast, i dok su elite i privatni sektor napredovali, revolucija je tvrdila da govori u ime ruralnih ljudi i siromašnih, zagovarajući konzervativne vrijednosti. Pad šaha (vladara) imao je neposredan negativan uticaj na rast. Ekonomija je dodatno pala i stagnirala tokom 1980-ih zbog iransko-iračkog rata i kolapsa cijena nafte.

Politika preraspodjele nove Islamske Republike Iran imala je za cilj stvaranje nove društveno-ekonomske strukture i osnaživanje siromašnih i neprivilegovanih. Nažalost, rezultat je doveo do inflacije, nejednakosti prihoda, nezaposlenosti i sve većeg siromaštva. Brojni drugi egzogeni šokovi i međunarodne sankcije također su ubrzale širenje siromaštva. 

Dolazak Ahmadinejada

Krajem 1990-ih, iranska ekonomija je bila stabilna, ali se i dalje borila nakon iransko-iračkog rata. Sankcije još nisu bile na snazi, a plate su dopunjavale troškove života jer je valuta bila jača. Mohammad Khatami, izabrani predsjednik, fokusirao se na reformu odabranih vladinih sistema koji bi mogli bolje opremiti zemlju i ljude. Naprimjer, nastojao je promijeniti percepciju međunarodne zajednice o Iranu, kako bi mogao obnoviti odnose i povećati direktna strana ulaganja.

Kada je Mahmoud Ahmadinejad izabran za predsjednika, sve Khatamijeve promjene su odbačene. Želeći da bude viđen kao kralj siromašnih, donio je niz loših političkih odluka, uključujući eliminaciju Organizacije za upravljanje i planiranje (iranska verzija Kongresnog ureda za budžet), što je rezultiralo time da strane zemlje povlače svoja ulaganja. Pretpostavljao je da će to koristiti privredi, ali je nanijelo više štete nego koristi.

Ahmadinejad je također implementirao sistem socijalne skrbi (Yaraneye Ma'ishati). Umjesto da uspostavi plan za rebalans bogatstva u društvu, obećao je 45.000 Tomana po osobi svakog mjeseca (oko 0,7 dolara danas) svima, uprkos njihovim prihodima. 

Kada su sredstva počela da presušuju, pomoć je prebačena samo na one koji su bili u najpotrebniji. Sada samo jedna trećina zemlje prima bilo kakvu ekonomsku pomoć. Na primjer, par prima dodatnih 100.000 Tomana, što ukupno iznosi 190.000 Tomana po domaćinstvu svakog mjeseca (oko 3 dolara danas). Dodatni iznos se isplaćuje u zavisnosti od broja izdržavanih osoba u istom domaćinstvu.

Loše plate nedovoljne za dostojan život

Propast ovog sistema je u tome što se od uvođenja sankcija svi građani suočavaju sa višim cijenama robe, uključujući i hranu. Povećanje cijena čini bonove za hranu nedovoljnim. Ukupni troškovi života su također izuzetno porasli, zbog čega je mnogima nemoguće da sastave kraj s krajem. Prosječan Iranac zarađuje oko 150-300 dolara mjesečno, dok prosječan pojedinac srednje klase zarađuje oko 400-700 dolara mjesečno. Zbog povećanja životnih troškova i cijena roba, posebno hrane, realne plate Iranaca više ne dostižu standard srednje klase, gurajući ljude u de facto siromaštvo.

Naprimjer, danas osoba koja zarađuje 146 dolara mjesečno (9.361.804 Tomana) plaća 83 dolara za jednosobni stan mjesečno, ne uključujući režije. Dakle, dvije trećine njihovih prihoda ide direktno za iznajmljivanje. 

Fakultetski obrazovane osobe rade na pijaci ili restoranima

Izgradnja stabilne budućnosti i karijere skoro je nemoguća misija, posebno za mlade. Fakulteti imaju za cilj prikupljanje novca umjesto da pomažu studentima u izgradnji vještina i znanja. 

Osim toga, mladi odrasli rijetko traže visoko obrazovanje zbog masovnog smanjenja raspoloživih poslova, od kojih je većina niskokvalifikovana i ne zahtijevaju diplomu. Recimo da je uobičajeno pronaći osobu sa doktoratom koja radi pijaci ili restoranu. 

Uočeno je da je odrasla mlada populacija izgubila motivaciju za usavršavanjem jer se plaše da stabilna budućnost "ne postoji", te se ponovilo da mladi samo preživljavaju, a ne žive. U ovom okruženju nestabilnosti, mladi ljudi također odgađaju osnivanje obitelji, što bi moglo imati dugoročne utjecaje na iransku demografiju i produktivnost.

Sankcije su dovele do iscrpljivanja stanovništva. Većina ljudi želi promjene kako bi im konačno olakšale poteškoće u pogledu sredstava za život, prihoda i cijena. 

Američki radio NPR je u svojoj reportaži iz Irana pisao o prizorima iz Teherana.

"Niko nije sretan", rekla je žena u svojim 60-im godinama, dodavši da su primoranu da se slažu jer ne mogu ništa drugo učiniti.

O životu u Iranu je poentirala riječima: "Imamo lijepu izreku u Iranu. Kažemo da je prvih 100 godina života teško. Ostalo će biti lako".

Cijene gotovo svega u Iranu su porasle. 

"Imam novca samo za šoljicu kafe. Nemam novca za stvari koje su mi potrebne", rekao je 27-godišnji radnik prodavnice NPR-u.

Kako kaže, o automobilu, kući ili osnivanju porodice smatra da je nedostižno.

"To je samo san za nas koji se neće dogoditi. Mogu samo sanjati, ali ne mogu to priuštiti", kazao je.

Neki krive režim za tešku situaciju, dok su neki mišljenja da je kriva Amerika.

"Pod čizmom smo SAD-a. Ove užasne sankcije otežavaju život svima", kazao je jedan 75-godišnjak.

(Ajdin B.)