U drugom velikom ratu između Hezbollaha i Izraela u ovom stoljeću neke stvari se ponavljaju. Izrael opet bomabarduje sve što ima veze sa Hezbollahom, a šiitska grupa čeka obračun kopnenih snaga na jugu Libana. Sa strane Hezbollaha novost je to da uspješno, raketama i dronovima, gađaju duboko u teritoriju Izraela, i čini se da više nema mjesta kojeg ne mogu pogoditi.

Izrael opet koristi „doktrinu Dahiya“, koja je dobila ime po predgrađu Bejruta u kome Hezbollah ima uporište. Ovaj pristup ratu, uz prešutnu podršku većeg dijela Zapada, ogleda se u uništavanju svega što protivniku može koristiti. Vjeruje se da joj je autor bivši šef izraelske vojske Gadi Eisenkot, koji je tražio razaranje svega što Hezbollahu pomaže u ratnim naporima. Izrael je „doktrinu“ pod tim imenom prvi put u Libanu koristio 2006. godine.

Novi rat, stara namjera

Posljednjih sedmica Izrael ponovo vodi ovakvu kampanju u Libanu. Na udaru je predgrađe Dahiya i gađa se iz zraka i sa mora. Tamo je likvidiran i vođa Hezbollaha Hassan Nasrallah i po tvrdnjama mnogi drugi zvaničnici te grupe. Civilne žrtve nisu tema na Zapadu. Pred očima svijeta Izrael na predgrađe Bejruta izruči za jednu noć nekoliko desetina hiljada kilograma eksploziva i u prah pretvori blokove zgrada. Ovih dana iz Washingtona na saveznike u Izraelu apeluju da ne gađaju međunarodni aerodrom u Bejrutu, koji se nalazi u blizini pomenutog predgrađa.

Izraelski napadi na predgrađe Bejruta i druga mjesta u kojima žive šiiti, odvija se po istom receptu. Malo prije napada stanovništvo se obavijesti putem društvenih mreža ili izbacivanjem letaka, da će određeni dio mjesta biti bombardovan. Oni koji poruku ne vide na vrijeme ostaju pod ruševinama, a drugi pokušavaju pobjeći. Više od milion ljudi su izbjeglice, neki unutar Libana, a neki idu u susjednu Siriju. Najveća žrtva ovih napada su šiiti.

Istovremeno, Izrael plasira informacije da se unutar bombardovanih zgrada krije oružje. Tako stavlja metu na čelo čitavoj zajednici. Ova politika ima jasan cilj - šiite predstaviti kao permanentnu opasnost za ostale stanovnike Libana. Zabilježeni su slučajevi kada su pripadnici kršćanske i sunitske zajednice odbili da prime šiitske izbjeglice. Neki to rade iz straha da će njihovo mjesto biti naredna izraelska meta, a neki jer tako žele politički centri moći.

Izrael igra na kartu podjela i u tome imaju saveznika u nekim kršćanskim strankama, poput Libanskih snaga (LF). Oni su žestoki protivnici Hezbollaha i nema sumnje da bi sukob na vjerskim i sektaškim osnovama mogao urušiti Liban. Ne treba ni govoriti da bi Zapad i dobar dio sunitskih država podržali bilo koga protiv Hezbollaha.

Ove sedmice je Netanyahu to jasno rekao u obraćanju Libancima. On od Libanaca očekuje da „oslobode zemlju od Hezbollaha“ kako bi dvije države živjele u miru, u protivnom Liban će postati nova Gaza. Ovo je ucjena se izvrši pobuna, odnosno počne građanski rat.

Naime, Liban je podijeljen, a vlast se dijeli po principu da je predsjednik kršćanin, sunit premijer, a šiit čelnik parlamenta. To oslikava vjersku i sektašku podjelu, gdje kršćani, suniti i šiiti čine otprilike po jednu trećinu stanovništva. Tačni brojevi nisu poznati, jer je to osjetljivo političko pitanje. Nadalje, brojevi su izmijenjeni prilivom sirijskih izbjeglica, njih preko milion, uvećavajući populaciju na 5,5 miliona ljudi, a površina Libana je gotovo jednaka površini Kosova.

Rat, etnizacija, kantonizacija...

Demografska slika Libana opsesija je onih koji se upliću u poslove te države. Oni koji ne žele Hezbollah i jake šiite računaju da je prirodni priraštaj kod te zajednice veći neko kod sunita i kršćana. U njihovim očima to znači da će Liban u perspektivi pasti pod kontrolu šiita, a da će Hezbollah to provesti činjenicom da su jači od libanske vojske. Taj scenarij žele spriječiti oni koji stoje iza drugih zajednica, poput Saudijske Arabije, Izraela ili Francuske. Na primjer, pomenuti LF bio je saveznik Izraela tokom pokolja Palestinaca i šiita u libanskom građanskom ratu.

Posljednjih sedmica izraelski zvaničnici sve češće govore o historijskim šansama za mnoge stvari, na primjer, za pitanje Palestine, rješavanje pitanja iranskog nuklearnog programa ili uništenje Hezbollaha. Praktično, to je napad na gotovo sve dijelove onoga što se zove „osovina otpora“, koju predvodi Iran, i to od različitih aktera zbog različitih interesa. Netanyahu je nedavno izjavio da je kraj današnje iranske vlasti „bliži nego što ljudi misle“ u obraćanju Irancima.

Nasrallah nije bio ratni vođa. Njegova specijalnost je bila politika koju je vodio u ime „Božije stranke“, što ime Hezbollah znači na arapskom. Nasrallah je znao da je ključ za održavanje balansa u Libanu savez sa kršćanima, kada nije moguć sa sunitima, jer su Iran i Saudijska Arabija udaljeni. Nasrallah je sklopio savezničke odnose sa kršćanima iz pokreta Amal, a oni su posebno hvalili Hezbollah zato što „brani“ Liban od Izraela.

Likvidacijom Nasrallaha i mogućnošću da njegov nasljednik bude ubijen zato što je pripadnik Hezbollaha, stvari se komplikuju. U Libanu su se čuli i pozivi za nove izbore, želeći iskoristiti bijes dijela naroda što je Hezbollah rat iz Pojasa Gaze prenio u Liban. Naime, nakon što je Hamas napao Izrael 7. oktobra, već narednog dana Hezbollah je počeo napadati izraelsku vojsku u znak podrške Palestini i obećao da će prestati kada Izrael prestane napadati Pojas Gaze.

Pored toga, želi se iskoristiti i činjenica da se šiiti raseljavaju. Kako Izrael gađa sve što ima veze sa Hezbollahom, moglo bi se desiti da se šiite u Libanu na neki način stjera u određeni prostor i odvoji od drugih zajednica. Tako bi postali meta izraleskim snagama, dok bi se na terenu faktički provodila etnička homogenizacija stanovništva i u određenom trenutku mogla bi se odraziti kroz regionalizaciju ili kantonizaciju. Promjenu ustavne strukture Libana tražili su mnogi više puta.

Takav poduhvat nije moguć bez stranog uplitanja, što se ovih dana i dešava. Radikalni izraelski desničari pozivaju na naseljavanje juga Libana, gdje primarno žive šiiti, ali i suniti i kršćani. To je moguće ako se lokalno stanovništvo protjera, što je slučaj decenijama na Zapadnoj obali i drugdje.

Građanima Libana predstoje nove opasnosti. Ucjena Netanyahua da će od Libana napraviti Gazu ako odbiju njegove zahtjeve ogolila je plan. Drugim riječima, ako žele slušati Tel Aviv onda neće biti napadnuti, a ako to odbiju - slijedi rat. Za Hezbollah i šiitsku zajednicu stvari su teže, jer im se prijeti uništenjem, pa im ne ostaje ništa drugo osim borba. Netanyahu igra na velike uloge, dok mu neke države na različite načine olakšavaju posao. Tako bi Liban mogao postati mjesto sa kojeg će krenuti veliki regionalni rat ili mjesto gdje bi rat mogao prestati u strahu takvog rata.

(NAP)