Prema pisanju printanih medija, Srbija ima lijepe šanse da konačno uspije u nakani besplatnog dobavljanja sedam borbenih mlaznih aviona SOKO J-22 “Orao”, koji su praktično otpisani i stoje na vojnom aerodromu Mahovljani kod Banje Luke, kao dio 1. Avijacijskog puka OS BiH.
Pozadina ove priče je procjena koja je naručena od strane Ministarstva odbrane BiH u vezi kontrole zračnog prostora iznad BiH. Tragom tog zahtjeva Ministarstvo odbrane je iz Oružanih snaga BiH dobilo izvještaj prema kojem bi za zadatke nadzora i zaštite zračnog prostora BiH moglo biti korišteno nekoliko starijih i znatno slabijih jednomotornih aviona SOKO J-21 “Jastreb”!?

Iza cijele priče stoji naravno Milorad Dodik koji se lično zauzeo da sporne „Orlove“ prebaci u Srbiju kao poklon, jer Srbija ima mogućnost remonta i produženja upotrebnih kapaciteta ovih borbenih letjelica. Kao argument ovoj nakani,  koristi se nemogućnost domaćeg remonta i veliki troškovi daljeg održavanja letjelica „Orao“ kako bi se oni uopće mogli zadržati u arsenalu Ratnog zrakoplovstva BiH.

Ovaj slučaj, kao i mnogi drugi, nabolje demantuje naširoko obrazlagane teze o građanskom ratu i unutrašnjem političkom sukobu u BiH od 1992. do 1995. godine, koje se plasiraju iz Beograda svih ovih godina. Krenimo redom. Iz avio baze Jugoslovenskog ratnog zrakoplovstva JRV Crklje u Sloveniji, na vojni aerodrom Mahovljani i avio-bazu Zalužani kod Banja Luke sredinom 1991. godine prebazirana je cijela 82. zrakoplovna brigada bivše JNA. U sklopu ove jedinice nalazili su se borbeni zrakoplovi SOKO J-21 „Jastreb“ i SOKO J-22 „Orao“, kao i laki školsko-borbeni zrakoplovi SOKO G-2 „Galeb“ i SOKO G-4 „Super Galeb“ ukupno 67 letjelica. Procjena je da je do kraja 1991. godine JNA povukla na aerodrome u Srbiji i Crnoj Gori dodatnih 30 letjelica, a da je na aerodromima Zalužani, Mahovljani i Udbine ostalo ukupno 37 letjelica pojačanih sa 33 helikoptera. Ovakvo stanje sa prebaziranim kapacitetima ratnog zrakoplovstva bivše JNA, navodno je predato Vojsci Republike Srpske VRS. Prema nekim podacima, ova formacija je tokom agresije na BiH izvela 17.316 avio poletanja uključujući tu i ultra-lake letjelice, od čega je svega  cca 3.000 avio poletanja bilo namjenjeno medicinskim evakuacijama.  Tokom ratnih djelovanja nad teritorijom BiH, 82. Zrakoplovna brigada ex JNA, koja je dobila novi naziv 27. i 28. avijacijski bataljon VRS „Risovi sa Vrbasa“ izgubila je 18 letjelica, od tog broja 5 zrakoplova SOKO J-22 „Orao“, 6 SOKO J-21 „Jastreb“, 5 borbenih helikoptera SOKO 342/343 „Gazela“GAMA i 2 transportna helikoptera Mil Mi-8 HIP. Nominalno, komanda nad ovim borbenim kapacitetima nikada nije bila u rukama VRS, niti su borbena djelovanja vršena bez uputa Beograda, i znanja UNPROFOR-a.

Dokaz ovoj tvrdnji je slučaj tzv. „Incidenta kod Mrkonjić Grada“ koji je također, potvrda umještanosti Beograda u agresiju na BiH.  U popodnevnim satima 2. juna 1995. godine, u rutinskoj misiji nadziranja NO-FLY zone u zračnom prostoru BiH, djelovanjem PZO-a sa teritorije pod kontrolom VRS-a, oboren je američki zrakoplov F-16 „Falcon“ kojim je upravaljo kapetan Matt O'Brady. Zrakoplov je oboren sa ruskim  PZO raketnim sistemom 2K-12 (NATO kodno ime SA-6 KUB), koji je svoj nišanski radar upalio na svega nekoliko desetaka sekundi kada je američki zrakoplov već bio iznad samog vatrenog položaja ovih PZO raketa. To ukazuje na činjenicu da je posada dobila podatke o letu američkog zrakoplova putem optičke veze i da je elemente za gađanje zauzela tačno po putanji kretanja zrakoplova bez predhodnog radraskog izviđanja sa vatrenog položaja. Dakle, radar na ovom PZO sistemu nije bio upaljen i nije predstavaljo prijetnju NATO avionima koji su kontrolisali NO-FLY zonu, dok mu se zrakoplov nije sasvim približio. To znači da je informacija o kretanju zrakoplova proslijeđena sa radarske osmatračke stanice ex JRV-a na Avali, a politička odnosno vojna odluka o obaranju zrakoplova je vjerovatno došla istim sistemom veze direktno iz Beograda. Radarsko-osmatračaka stanica na Avali je krajem sedamdesetih godina opremljena sa američkim doplerskim radarom AN/TPS -70 Viligante. To je bila jedna od strateških tačaka sistema protuzračne odbrane bivše SFRJ, a pomenuti doplerski radari su u to vrijeme bili ultramoderni radarski sistemi koji su radili na dva kanala za osmatranje zračnog prostora na visinama od 10 do 100.000 metara. Jedan kanal se koristio za osmatranje ciljeva na srednjim i velikim visinama do 4.500 km dometa, a drugi kanal se koristio za osmatranje ciljeva na malim visinama do 2.200 km dometa. Ovaj sistem je djelomično oštećen tokom udara NATO-a na SRJ 1999. godine, a njegov rad je tokom te NATO operacije uspješno blokiran elektronskim kontra mjerama.

Dvadeset godina poslije ovih dešavanja, sudbina preostalih zrakoplova zaostalih iz sastava 82. Avijacijske brigade ex JNA, koji sada propadaju na stajankama nekadašnjeg vojnog aerodroma u Mahvoljanima kod Bajna Luke, nastoji se riješiti prebijanjem ratnih dugova između RS-a i Srbije. Kada se objektivno sagledaju borbene mogućnosti svih ovih letjelica, vrlo lako se može zaključiti da zrakoplovi SOKO J-22 „Orao“ imaju veće mogućnosti dalje eksploatacije nakon što prođu temeljit proces remonta i moderniziacije nego što je to još stariji model SOKO J-21 „Jastreb“. Ulaganje u ove vremešne letjelice nije mudar izbor, ali s obzirom na to da su ti borbeni zrakoplovi na raspolaganju, treba razmisliti o njihovoj totalnoj modernizaciji i promjeni svih vitalnih sistema, a posebno renoviranju kompletne aerodinamičke konstrukcije. Postavljanjem novih modernijih turbo fan mlaznih motora približnih dimenzija i snage, dodavanjem moderne digitalne avionike, multifunkcionalnog radara za traganje za ciljevima u zraku i na kopnu, HMD sistema nišanjenja i kontrole vatre pozicioniranog na kacigi pilota, dodavanjem modernih računarskih sabirnica podataka za kontrolu letnih parametara i oružanih sistema, poboljšanjem asortimana ubojnih sredstava kako za ciljeve u zraku tako i za ciljeve na kopnu, letjelice SOKO J-22 „Orao“ mogu biti veoma efikasan borbeni sistem za kontrolu zračnog prostora BiH.  Pitanje je da li se ispalti ulagati desetine miliona eura u opremu kojoj upotrebna vrijednost ne prelazi 10 godina.  Još teža situacija je sa letjelicama SOKO J-21 „Jastreb“ koji su prvi put uvedeni u naoružanje bivšeg JRV-a davne 1963. godine. Ove letjelice nemaju mogućnost modernizacije i instalacije novije modernije operme, stoga i nečudi htijenje političkih krugova u Republici Srpskoj da „Orlove“ poklone Srbiji, a da za potrebe kontrole zračnog prostora BiH upotrijebe skoro bezopasne „Jastrebove“.   

Komandant Vazduhoplovstva i protivvazduhoplovne odbrane  Srbije general-major Ranko Živak izjavio je krajem prošle godine da Srbija ne planira modernizaciju aviona „Orao”, koji čini okosnicu jurišne avijacije Vojske Srbije, već samo produženje resursa kako bi se obezbedilo bezbedno korištenje te letelice. U tom procesu Srbija vidi i sedam letjelica iz BiH koji su nešto moderniji u odnosu na večinu onih koji su u naoružanju Vojske Srbije. Radi se o modernijem tipu J-22M „Orao“ koji je u prozivodnji bio od 1984. godine, a opreman je sa jačim mlaznim motorima sa dodatnim sagorijevanjem Rolce Royce Viper Mk 633-41 i nešto je veći u odnosu na brojniju prvobitnu verziju J-22A „Orao“ koja se proizvodila od 1975. godine.   

Opremu koju je režim Slobodana Miloševića namjenski rasporedio u sklopu strateškog angažmana resursa JNA na prostoru BiH i Hrvatske, sada je potrebno vratiti nazad, ne mareći pri tom na regionalne sporazume o podijeli vojne imovine bivše SFRJ.  U tom pravcu ide i angažman rukovodstva Republike Srpske koji se i na ovaj način nastoji ponovo približiti novoj vladajućoj garnituri „Naprednjaka“ u Srbiji.  Sudbina vremešnih letjelica na kojima su letjeli „Risovi sa Vrbasa“ je neizvjesna, a Ministarsvo odbrane BiH mora donijeti odluku o daljoj budućnosti avijacije fiksnih krila u Oružanim snagama BiH.  Da li je ulaganje u modernizaciju u ovih sedam letjelica odgovor i Dodiku i Beogradu, najbolje zna premijer Vijeća Ministara BiH Vjekoslav Bevanda i Ministar odbrane BiH Zekerijah Osmić. U svakom slučaju ako ove letjelice završe u Srbiji, one će sasvim sigurno proći proces modernizacije i biti u operativnoj upotrebi najmanje do 2025. godine. Institucije države BiH su sada na potezu.

(Nedžad Ahatović)