Pismo prenosimo u cjelosti:

Evo i danas, 21. februara, moji učenici, naša djeca, djeca iz Nove Kasabe, koji bi trebali biti negdje u klupama osnovne škole u Konjević Polju, ali to odlukom INIH tu nisu,  pozivaju sve one koji poštuju ljudska prava da obilježe ovaj dan, da se raduju, na maternjem jeziku, da iskažu sreću, jer im nije oduzeto pravo na jezik.

Učenici iz Nove Kasabe nemaju baš puno čemu da se danas raduju, jer nemaju pravo na jezik, jer im je oduzeto pravo da kažu, da žele i da misle, onako kako to čini svako dijete na ovom svijetu, svako dijete kojem se pojedinci ne igraju sa sudbinom i dostojanstvom.

Ali, da i ne bude tako strašno, pobrinuli smo se sami. Okupismo se oko naših školskih klupa i sagradismo zid ljubavi. Na tom zidu napisasmo poruke, želje i ideje, svima kojima bi trebalo da ih interesujemo, svima koji bi trebali da budu dio borbe u kojoj smo svakodnevno i za koju dajemo i posljednju kap našeg znanja, svima koji ruše naše dostojanstvo, svima koji žele da mi budemo kao oni danas, da krademo djetinjstvo, srećne dane novim generacijama i pravo na ljepotu i uzdah. Da, baš uzdah, jer uzdah je uzdah, i onda kada se kaže dah i kada se kaže uzdah i kada se kaže iç çekiş, sigh, Seufzer, kada se kaže... Nije važno na kojem jeziku je rečeno, važno je da ovaj uzdah koji imaju učenici u Novoj Kasabi nešto što veoma boli, trese, udara jako, pa opet boli i trese, ponekad do iznemoglosti. Boli jer nas kradu, jer nam kažu da jezik kojim govorimo o ljubavi i tuzi nije jezik i da taj jezik ne govori nikom ništa.

Ali evo sad, našim maternjim jezikom pozivamo ministra Maleševića, pozivamo sve koji se svakodnevno igraju s nama, da nam dođu i u oči i lično kažu: „Vi nemate maternji jezik, jer Vaš maternji ne postoji“, a možda smogne i hrabrosti, iako u to sumnjamo jer dosada je nisu pokazali, niti ikada imali, baš nikada i nikada, pa ni onda kada su trebali, morali i kada smo tražili da nas vrate u naše školske klupe.

Na kraju, ministre Maleševiću, čestitamo Vam Međunarodni dan maternjeg jezika, dan koji ćemo uvijek obilježavati, pozivati Vas i prozivati na bosanskom jeziku, da budete ministar prosvjete, odgoja, obrazovanja, a ne ministar politike neetičnosti i nemorala i svega onoga što je pokušalo da ugasi naša djetinjstva i sreću. To Vam nikada nećemo dozvoliti, jer nečiji maternji „kaže“, OSTANITE INSANI I KAD INSANA VIŠE NE BUDE.

Učenici iz Nove Kasabe i koordinatorica instruktivne nastave, (na maternjem jeziku učiteljica) Nihada Čolić

Autor: Koordinatorica instruktivne nastave Nihada Čolić