Sa time se susreću i LGBTIQ osobe. To je posebno izraženo u posljednje vrijeme u Bosni i Hercegovini, s obzirom na nedavno održanu Povorku ponosa, jer ‘izlaskom iz ormara’, povećavanjem vidljivosti, povećava se i broj verbalnih, pa i fizičkih napada.

U bivšoj Jugoslaviji često se govorilo da je novinar 'društveno – politički radnik'. Naravno, u današnjem vremenu, definitivno bismo trebali izbaciti jednu dimenziju ovakve definicije novinara. Ne trebamo i ne smijemo se zalagati za to da novinari gluho i slijepo prenose sve što im se servira, ili još gore, što im se plati. Ako bismo pak pogledali drugu dimenziju novinara kao 'društveno političkog radnika', ona bi trebala naglašavati društvenu odgovornost novinarskog angažmana. Jer, iako je to 'samo' posao, više od svega to bi trebao biti društveni angažman, koji sa sobom nosi veliku odgovornost.

A da li su mediji i novinari svjesni odgovornosti koju imaju – o tome smo razgovarali sa Adisom Nadarevićem, novinarom i kolumnistom, te Hanom Sokolović, psihologinjom i novinarkom.

''Svaka generalizacija je u startu netačna pa bih rekao kako stanje sa izvještavanjem o marginaliziranim skupinama nije u suštini loše ali kad su ljudska prava u okruženju poput našeg u pitanju, tu uvijek ima prostora za poboljšanje i mora se insistirati na djelovanju koje će one najslabije i najranjivije u našem društvu činiti vidljivim. Ovdje bih pohvalio proaktivni pristup komunikaciji sa javnošću kojeg su preduzeli LGBTIQ aktivisti u promociji borbe za svoja prava'', rekao nam je Adis.

''Izvještavanje medija u našoj zemlji u najvećoj mjeri je fokusirano na dnevno-politička pitanja, marginalizovane grupe u fokus dođu tek onda kad postanu dijelom dnevne politike. Nije to simptom Bosne i Hercegovine, mediji u cijelom svijetu tako funkcionišu, ali čini mi se da ipak nas ovdje naša prošlost i sadašnjost obvezuju da više govorimo o marginalizovanim grupama – svima onima kojima su osnovna ljudska prava uskraćena. U tu kategoriju ulaze i pripadnici LGBTIQ zajednice, koji se u naslovima, sa izuzetkom prve bh. povorke ponosa nađu tek onda kada neko postane žrtvom nasilja ili kad su u pitanju različita obilježavanja međunarodnih dana onoga i ovoga'', objašnjava Hana Sokolvić.

Mnoga društva, pa tako i naše bosanskohercegovačko,  još uvijek je u procesu suočavanja sa izazovima prihvatanja različitosti. Ipak, kako ističe naša sagovornica, i to je uvjetovano dnevnom politikom koja određuje koga da se 'taj dan' mrzi.

''Nekada se mrze Bošnjaci, nekada Srbi, nekada Hrvati, nekada pozicija, nekad opozicija, mrzimo i migrante, a u septembru ove godine mrzilo se pedere, lezbejke, one koji bi trebali da žive u svoja četiri zida, one koje ne znamo ni kako nazvati. Ta obuzetost mržnjom i stalna potraga za objektom mržnje zatvara mogućnost promišljanja o posljedicama govora mržnje. Zaboravljaju da je mentalno zdravlje svakoga od nas krhko i promjenjivo i da ljudi mogu dići ruku na sebe. Zaboravljaju da se LGBTIQ populacija obraća psihoterapeutima ne zbog svoje seksualne orijentacije, nego zbog zlostavljanja i odbacivanja koje proživljavaju'', govori nam Hana.

Mediji ne bi smjeli i nemaju pravo podizati tiraž ili čitanost zagađivanjem javnog prostora, odnosno širenjem mržnje ili netrpeljivosti, izlaganjem na stup srama marginalizovane skupine.. To je ono kako bi trebalo da bude, a kakvu i koliku društvenu odgovornost mediji imaju kod nas?!

''Odgovornost je među temeljnim principima etičnog novinarstva. Kad govorim o tome kažem kako kršćani imaju Božje zapovijesti, muslimani imaju imanske šarte – a novinari, odnosno mediji, imaju principe etičnosti od kojih se ne bi smjelo odstupati. Ti principi podrazumijevaju objektivnost, nepristrasnost, nezavisnost, odgovornost ali i humanost. U medicini postoji pravilo „primum non nocere“, odnosno „prvo ne naškoditi“ prema kojem ne treba raditi ništa ukoliko postoji opasnost da ćete pacijentu nauditi. Tako bi i mediji, kad je u pitanju odnos prema marginaliziranim skupinama, trebali poštovati načela odgovornosti i humanosti i ako ništa drugo bar se suzdržati od toksikacije javnog prostora koja može imati loše efekte'', objašnjava Nadarević.

A Hana nam to objašnjava sa psihološkog stajališta:

''Nekoliko teorija u psihologiji objašnjava kako to mediji utiču na razmišljanje ljudi – osim što plasiraju sadržaje koji po automatizmu postaju relevantni, definiraju i koji su to sadržaji važniji od drugih, npr. – gledatelji će uvijek kao važniju vijest procijeniti onu koja je na početku dnevnika a manje važnu onu koja je na kraju. Čitaoci će više pažnje posvetiti tekstovima koji su na vrhu web portala u odnosu na one na dnu. A ljudska prava su uvijek na dnu i na kraju – radilo se o LGBTIQ populaciji ili drugim marginaliziranim skupinama.''

Prije nekoliko mjeseci u Sarajevu je održana Povorka ponosa, a od tada, izvještavanje medija o Povorci su tema mnogih analiza. Da li je izvještavanje  medija bilo korektno i u skladu sa novinarskom etikom?!

''Moj dojam je da su i mediji i društvo taj dan napravili jedan dobar iskorak. Naravno, teško je baviti se pojedinačnim medijima, ali čini mi se da je generalna slika koju su Sarajevo i Bosna i Hercegovina taj dan poslali u svijet bila šamar svim onima koji međunarodnu reputaciju naše zemlje pokušavaju izgraditi na idejama ekstremizma, konzervatizma i netolerancije'', kaže Hana.

Nadarević se u načelu slaže s tim, no korektnost medija bi velikim dijelom pripisao organizatorima Povorke ponosa:

''Smatram da je izvještavanje medija o sarajevskoj Povorci ponosa bilo korektno ali bih to većim dijelom pripisao proaktivnom i blagovremenom djelovanju LGBTIQ aktivista nego svijesti i savjesti medija. Uloženo je dosta vremena, truda i resursa na zagovaranje, promociju, uključivanje javnosti, pružanje kvalitetnih i na činjenicama zasnovanih informacija, te je postavljen primjer drugim aktivističkim grupama kako komunicirati i kako zagovarati svoje vrijednosti''

Ukoliko ste društveno odgovoran novinar, krajnji cilj izvještavanja o marginalizovanim skupinama, trbeao bi da bude utjecaj na institucije, te njihovo poboljšavanje javne politike, retorike i prakse prema marginalizovanim skupinama. Pa, koje su nam onda opcije da se suprotstavimo govoru mržnje, te poboljšamo stanje u bh. medijima kada je riječ o izvještavanju o marginalizovanim skupinama?!

''Za početak je nužna bolja zakonska regulativa i njeno efikasno i dosljedno provođenje. Sve druge metode jesu potrebne i poželjne, ali stvari je potrebno urediti od temelja a zakonska regulativa je mjesto gdje ovaj problem počinje i završava'', ističe Adis Nadarević.

''Dinamika rada medija danas često ne omogućava da napustite redakciju da bi učili o ljudskim pravima, mentalnom zdravlju, etičkim principima izvještavanja o specifičnim temama – a to je važna priča u horizontali kreiranja stavova u društvu. Organizatori bh. povorke ponosa napravili su dobar primjer time što su na zvaničnoj web stranici povorke napravili upute za etično izvještavanje u kojem su jasno obrazložili koji su to adekvatni termini koje novinari trebaju upotrebljavati, ne kako bi se nekome svidjela povorka ponosa već kako niko ne bi bio diskriminan, uvrijeđen ili ponižen'', naglašava Hana Sokolović za kraj razgovora.

Tekst je nastao u okviru projekta "Mediji za ljudska prava", uz finansijsku podršku Evropske unije. Sadržaj tekst je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i Pro Educe i ne održava nužno stanovišta Evropske unije.