"Na području Zadarske županije podignuto je i evidentirano 144 spomenika i drugih spomen-obilježja NOR-a. Srušeno je 20 i uklonjeno 23, a oštećeno 5 ili ukupno oko 21 posto. U Zadru i na zadarskim otocima osim manjih oštećenja, nije bilo rušenja partizanskih spomenika. Najviše je srušenih spomenika u područjima gdje se neposredno ratovalo između 1991.-1993. godine."

Gornji citat preuzet je iz knjige "Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj 1990.-2000." koju je 2001. u Zagrebu izdao Savez antifašističkih boraca Hrvatske (SAB). Knjiga predstavlja dokazni materijal hrvatskog obračuna s antifašističkom tradicijom, prije svega spomeničkom, a jedan od takvih spomenika bio je i onaj u Posedarju.

"Ispred Zadružnog doma nalazio se spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora iz Posedarja. Podignut je 1973., a projektirao ga je akademski kipar Mile Grgas iz Zagreba. S jedne strane spomenika bila je ploča s tekstom, a s druge reljef koji prikazuje borce na lađi. O spomeniku se brinuo Mjesni odbor SUBNOR-a. Srušen je do temelja 1992., a ostaci su bačeni u more", navodi se u SAB-ovoj knjizi i pomalo laže.

Nije srušen
Naime, spomenik u Posedarju nije srušen, eno ga u parku na posedarskoj rivi, na istome mjestu stoji već 46 godina, ali je teško oštećen, rugoba, derutan, toliko devastiran da je opasan za prolaznike. Na samom vrhu kamena ploča visi o niti i svaki čas može nekom djetetu, koje se u podnožju igralo dok smo ga obilazili, pasti na glavu. Spomenik palim borcima NOR-a postao je komunalni problem i ako je točno da je oštećen 1992., to znači da već 27 godina usred Posedarja, u parku na Obali Ante Damira Klanca, stoji pet metara visoka komunalna sramota.

I sad kad je nezavisni načelnik općine, Ivica Klanac, smogao snage da financira projekt obnove, da napokon uredi to ruglo, Posedarje se, pogađate naravno, raskolilo na one "za" i "protiv". Na ustaše i partizane, na Hrvate i Srbe, na katolike i komuniste, na fašiste i antifašiste...

Iako taj podatak nismo mogli sto posto potvrditi, ali pokušaj načelnika Klanca da vrati dostojanstvo spomeniku palim borcima NOR-a, zasigurno je prvi takav slučaj zabilježen u Zadarskoj županiji od 1990. godine. Svega smo se dosad nagledali u tih skoro 30 godina na ovom području, i rušenja antifašističkih obilježja, i njihova ukrašavanja "svastikama" i ušatim "U", i podizanja spomenika teroristima i ustaškim bojovnicima, ali ne pamti se da se netko u ovom bastionu HDZ-a okuražio obnoviti spomenik žrtvama fašističkog terora. Da budemo do kraja precizni, "palim borcima i žrtvama terora u narodnooslobodilačkom ratu 1941.-1945.", kako je izvorno pisalo na kamenom naličju velikog hrvatskog kipara rođenog 1934. u Rodaljicama kraj Benkovca, s potpisom "zahvalni i ponosni mještani Posedarja 1. 3. 1973."

– Jeste li vi za obnovu spomenika? – zabijamo se među grupicu mještana na terasi kafića "Bolić", niti stotinu metara od spomenika u obliku kamenog jarbola i lantine, u čast stoljetne tradicije ovog vrijednog ribarskog mjesta.

– Nismo! Jer nećemo petokraku! Ona nas je napadala! – odbrusi jedan, oko 60 godina, ali nam ne želi reći ime.

– Maloprije sam vidio projekt obnove. Na njemu nema zvijezde... – Hmmm... – promrmlja, kao da mu nije pravo. – Ali ima natpis!

– Mislite ovaj: "Palim borcima i žrtvama terora u narodnooslobodilačkom ratu 1941.-1945. Zahvalni i ponosni mještani Posedarja 1. 3. 1973."

– Da!

– Što vam je tu sporno?

– Al' to nije sadržaj petokrake?

– Ali spomenik je zaštićeno kulturno dobro, upisano u državni registar zaštićene baštine, ako se želi obnoviti, mora se obnoviti po slovu zakona. Onakav kakav je bio.

– To nije točno! – skoči naš sugovornik. – On nije u registru, ja sam to provjerio! Niti je to po zakonu o zaštiti kulturnih dobara. Pročitajte završne odredbe tog zakona pa ćete vidjeti.

Kulturno dobro
– Ali, evo, pogledajte... – pokazujemo mu potvrdu zadarskog Konzervatorskog odjela iz svibnja prošle godine odobrenu na glavni projekt sanacije spomenika u kojem jasno i glasno stoji da je "spomenik NOR-a u Posedarju... zaštićen kao kulturno dobro i upisan u registar kulturnih dobara broj RST-771 (Rješenjem Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu br. 24/18-74 od 28. 5. 1974. godine)".

– Ta registracija više ne vrijedi! Provjerio sam to na internetu! – uporan je naš sugovornik.

Ako se u Posedarju teško složiti oko vjerodostojnosti službenih dokumenata Ministarstva kulture, kako se tek onda složiti oko Drugoga svjetskog rata, kada se još nitko od nas za stolom u kafiću nije ni rodio, a Bog je svakome dao dovoljno pameti da za sebe misli da je najpametniji. Teško se složiti i oko okolnosti oštećenja spomenika. SAB u svojoj knjizi navodi da je srušen 1992. i bačen u more, jedni u Posedarju tvrde da je spomenik više puta pogođen VBR-om u raketiranju mjesta prije akcije "Maslenica", a treći nam tvrde da su spomenik zoljom namjerno oštetili merčepovci... I prije nego što je spomenik oštećen, odmah početkom rata, s njegove stražnje, istočne strane, netko je skinuo i ukrao veliki brončani reljef s prikazom posedarskih ribara.

– Ako oni stave petokraku, mi ćemo je skinuti i staviti "svastiku"! – zaoštrava raspravu za stolom mlađi muškarac, četrdeset i neka godina. Gleda nas neprijateljski i ne želi se predstaviti.

– Spomenik treba srušiti i staviti fontanu! Kakva obnova! Treba dignuti spomenik za poginule branitelje. A svi ti borci su bili Srbi! – nastavlja u rasističkom tonu. Želi valjda reći, antifašisti su bili Srbi, a ne Hrvati, a ubijeni Srbi ne trebaju spomenike.

Ali popis poginulih partizana govori sasvim drukčije. Koliko je poznato, u četiri ratne godine, poginulo je 28 Posedaraca: Joso Džemalj, Marko Magaš, Roko Brala, Petar Nekić, Ante Žunić, Marko Brala, Ive Vedrić, Ive Baričević, Ive Ivandić, Miro Zurak, Ante Klanac, Ante Magaš. Još devet Posedaraca poginulo je na Oštarijama i pokopani su u Karlobagu, a još sedam su zaklale ustaše. Uglavnom su to bili djedovi i očevi brojnih današnjih obitelji iz samog Posedarja, ali i okolice. Istina, dio Posedaraca je bio i u ustašama, ali partizanskih je obitelji, svi nam kažu, bilo puno više. Ali izgleda da ni to u Posedarju nije važno.

Oni koji su te 1973. svojim rukama podizali spomenik žrtvama NOR-a, danas su najveći protivnici njegove obnove. Dobro su nas prije dolaska upozorili da "svako misto kod nas ima svog Zdravka Tomca". Pitamo društvo za stolom zašto se mjesto podijelilo.

Nema podjela
– Podijelilo?! – gleda nas Mile Klanac u čudu. – Nema podjele – rezolutan je.

– Kako nema, zar nisu neki "za", a neki "protiv" obnove spomenika? – Za obnovu je njih pet, koji su nekidan došli na vlast, a 95 posto mista je protiv! Koliko ja znam, to nije podjela – uvjerava nas Klanac i predlaže glasovito frankističko rješenje za posedarske žrtve fašističkog terora, poznate kao "kosti u mikseru".

– Zašto se ne bi podigao spomenik za sve posedarske žrtve kroz povijest, od Turaka do danas? Zašto bi spomenik samo dizali oni koji su jedno vrijeme bili na vlasti, pa sad mi to moramo trpjeti 500 godina. Neka bude spomenik za sve posedarske žrtve koje su kroz povijest pale za slobodu Posedarja i Hrvatske – kaže.

– Tako je! Za sve koji su borili za samostalnu Hrvatsku – opet se u razgovor uključuje stariji sijedi muškarac s naočalama. – Pa tko se u Drugom svjetskom ratu borio za Hrvatsku? – pitamo ga, a Mile odgovora.

– Partizani govore da su oni, a ustaše kažu da su oni! – Je, a Tito je bija Rus! – dobacuje mu jedan sa susjednog stola.

– Ne trebaju nam ni borci ni natpisi. Nitko ne živi od toga – vraća se u polemiku onaj mlađi čovjek radikalnih prijedloga. – Pitajte načelnika di su mu ljudi? Zašto mu se pola mista iselilo u Irsku i Njemačku? – pita nas.

– Što bi on imao s tim?

– Što bi imao? Pa di vi živite?! – podigne ton na novinara.

– U Zadru. – Šta tamo nije isto?!

– Možda je, ali ne mogu reći da je za sve to samo kriv gradonačelnik Dukić?

– Nego ko? – sad je već prilično iznerviran.

– Možda oni u Zagrebu... – razgovor naglo zamukne. Nezadovoljan odgovorom, mlađi čovjek nam ponovno prilazi i zaprijeti:

– Neće se taj spomenik nikad napraviti! Možete to slobodno napisati! Zapamtite to! Nikad!

Načelnik Ivica Klanac (45) pobijedio je na izborima prije dvije godine kao kandidat nezavisne liste i tako prekinuo dugogodišnju vladavinu HDZ-a u Posedarju. Čim je stupio na vlast, poklopili su ga kosturi iz ormara bivšeg načelnika Ivice Juričevića, dobro poznatog USKOK-ovim istražiteljima, u obliku raznoraznih neplaćenih obveza, štetno sklopljenih poslova i milijunskih dugova pod prijetnjom ovrhe. U pokušaju da raščisti taj šerifovski model upravljanja općinom, ušao je u izravan sukob s infrastrukturom koja je više-manje bila interesno naslonjena na dotadašnju sivu ekonomiju njegovih prethodnika. I prije nego što se odlučio uhvatiti ukoštac sa spomenikom zbog toga je postao "izopćenik", a kad je početkom godine najavio da će potrošiti 350.000 kuna na njegovo uređenje, postao je ideološki smrtni neprijatelj, Jugoslaven i komunjara, netko vrijedan svakog prijezira.

– Ma ja samo želim da se ta ruševina uredi, da netko od nje ne strada. A zakon kaže da se to može napraviti samo uz konzervatorsku suglasnost koju mi imamo. Ne tražim ja ni zvijezdu petokraku ni da natpis bude isti kao prije, ali ja o tome ne odlučujem, nego struka. Ona je odredila kako se spomenik jedino može obnoviti, onakav kakav je bio – uvjerava nas Klanac, po struci diplomirani inženjer građevine. Kaže da kao načelnik općine zarađuje dvostruko manje nego prije dok je radio u privatnom sektoru, gdje je kao vođa gradilišta izgradio svoje profesionalno ime i prezime. Prije je bio član HSS-a, jedno kratko vrijeme, prije prošlih izbora, ušao je u HDZ, ali kad je vidio da će oni za svog kandidata predložiti Ivicu Zurka, a ne njega, odluči je na izbore izići kao neovisni kandidat.

Napadi branitelja
– Najviše me napadaju predstavnici braniteljskih udruga. Oni bi htjeli tekst u stilu "svim žrtvama od pamtivijeka do danas koje su branile Posedarje". Ja sam im lijepo rekao da s tim nemam problema, ali ja ne mogu mijenjati tekst na spomeniku jer je on zaštićen zakonom. Taj je spomenik dio povijesti ovoga mjesta, podigli su ga Posedarci, i mislim da ga treba obnoviti u tom obliku. Nemam ja ništa ni protiv prijedloga teksta branitelja, ali ne mogu protiv zakona. Ako misle da to mogu ispraviti, ja sam ih uputio, neka se obrate Ministarstvu branitelja i Ministarstvu kulture, neka pokušaju to nekako izlobirati. Ja s tim nemam problema, ali ne želim da nam centar mjesta više ovako izgleda, kao ruglo i sramota – ponavlja Klanac dok nam pokazuje novi dječji park uređen nedaleko spomenika, s ogradom i zelenilom, za što je Općina dosad potrošila oko 400.000 kuna. Prigovaram mu i da je projekt obnove spomenika dao supruzi jednog njegovog vijećnika s nezavisne liste, ali načelnik tvrdi da je taj posao, kao i svi drugi, izabran između triju ponuda.

– Projekt i suglasnost za obnovu spomenika imamo. Prednja strana će imati izvorni natpis, a stražnja, tamo gdje je bio reljef, zakrpat će se kamenim pločama. Popločat ćemo i podnožje spomenika koje je sada derutno. Vidite i sami da svaki tren sa spomenika može pasti ploča nekome ne glavu. Ja moram i želim raditi po zakonu i u obnovu spomenik krenut ćemo na jesen, čim prođe zabrana ljetnih radova – obećava načelnik Klanac. Što znači da će ćemo zbog obnove spomenika žrtvama NOR-a sigurno opet doći u Posedarje.

Na odlasku iz Posedarja ne izlazi nam iz glave argument: "nećemo petokraku, ona nas je napadala". Nema tko kroz povijest nije napadao ove napaćene krajeve, ali samo je petokraka ta koja se ne može smisliti. U takvim se prilikama uvijek sjetimo petokrake s američkih bombardera koji su razorili Zadar u Drugom svjetsku ratu, ili križa pod kojim su papini križari 1202. opljačkali i silovali taj grad, kao nitko prije ni poslije. Znači li to: nećemo križ, on nas je napadao?,piše Slobodna Dalmacija.


(Admir Oručević)