Uz Donalda Trumpa koji je spreman ponovno preuzeti Bijelu kuću za nekoliko sedmica i ekonomiju kontinenta u sve većem kvaru, temelj na kojem počiva prosperitet regije ne razvija samo pukotine, već je u opasnosti da se potpuno raspadne, piše Politico.

Evropska ekonomija pokazalo se nevjerovatno otpornim u posljednjim desetljećima zahvaljujući širenju bloka prema istoku i snažnoj potražnji za njegovom robom iz Azije i Sjedinjenih Država. No dok kineski dugotrajni procvat jenjava, a trgovinske napetosti s Washingtonom zamagljuju transatlantsku trgovinsku sliku, dani blagostanja očito su gotovi.

Ekonomski bočni vjetrovi koji haraju kontinentom prijete da će se pretvoriti u savršenu oluju u nadolazećoj godini dok će nesputani Trump baciti oko na Evropu. Osim uvođenja novih carina na sve, od Bordeauxa do Briona (izabranog predsjednika omiljeni italijanski krojač odijela), nadolazeći vođa slobodnog svijeta sigurno će pojačati svoj zahtjev da zemlje NATO-a ili skupe više novca za vlastitu odbranu ili izgubiti američku zaštitu.

To znači da će se evropske prijestolnice, koje se već bore s obuzdavanjem rastućih deficita usred sve manjih poreznih prihoda, suočiti s još većim financijskim naporima, što bi moglo izazvati daljnje političke i društvene nemire.

Recesije i trgovinski ratovi mogu doći i proći, ali ono što ovu raskrsnicu čini tako opasnom za prosperitet kontinenta ima veze s najvećom nezgodnom istinom od svih: EU je postala pustinja inovacija.

Iako Evropa ima bogatu historiju zadivljujućih izuma, uključujući naučna otkrića koja su svijetu dala sve, od automobila do telefona, radija, televizije i lijekova, to danas ne znači gotovo pa ništa.

Nekoć sinonim za vrhunsku automobilsku tehnologiju, Evropa danas nema nijedno mjesto među 15 najprodavanijih električnih vozila. Kao što je bivši talijanski premijer i središnji bankar Mario Draghi primijetio u svom nedavnom izvješću o slaboj konkurentnosti Evrope, samo su četiri od 50 vodećih svjetskih tehnoloških kompanija evropske.

Ako Evropa ostane na sadašnjoj putanji, njezina će budućnost također biti talijanska: ona propadajućeg, iako lijepog, dugovima opterećenog muzeja na otvorenom za američke i kineske turiste.

"Živimo kroz razdoblje brzih tehnoloških promjena, potaknutih posebno napretkom u digitalnim inovacijama i za razliku od prošlosti, Evropa više nije na čelu napretka", rekla je predsjednica Evropske centralne banke (ECB) Christine Lagarde u novembru.

Govoreći na srednjovjekovnom Collège des Bernardins u Parizu, Lagarde je upozorila da će hvaljeni evropski društveni model biti u opasnosti ako brzo ne promijeni smjer.

"Inače nećemo moći generirati bogatstvo koje ćemo trebati da zadovoljimo sve veće potrebe za potrošnjom kako bismo osigurali svoju sigurnost, borili se protiv klimatskih promjena i zaštitili okoliš", rekla je.

Draghi, koji je predstavio svoje izvješće Europskoj komisiji u rujnu, bio je otvoreniji: "Ovo je egzistencijalni izazov."

Loša infrastruktura

Nažalost, popravak europske gospodarske infrastrukture lakše je reći nego učiniti.

S Donaldom Trumpom u Bijeloj kući i njegovim republikancima koji kontroliraju oba doma Kongresa, Evropa nikada nije bila izloženija hirovima američke trgovinske politike.

Ako Trump ispuni svoju prijetnju da će nametnuti carine do 20 posto na uvoz s kontinenta, europska bi industrija pretrpjela težak udarac. S više od 500 milijardi eura godišnjeg izvoza u SAD iz EU, Amerika je daleko najvažnije odredište za evropsku robu.

Iz bilo kojeg razloga, čini se da je Evropa učinila malo da se pripremi za Trumpov povratak. Prvi odgovor predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen na njegov reizbor bio je prijedlog da Evropa kupi više ukapljenog prirodnog plina (LNG) iz SAD-a, što bi moglo zadovoljiti Trumpa na neko vrijeme, ali teško da je to strategija.

“Neuspjeh evropskih čelnika da izvuku pouke iz posljednjeg Trumpovog predsjedavanja sada se vraća da nas proganja”, kaže Clemens Fuest, predsjednik instituta Ifo sa sjedištem u Münchenu, vodećeg ekonomskog think tanka.

Fuest upozorava da Trump možda nije loša vijest za EU. Ako, na primjer, provede svoje planove o obnavljanju golemih rezova poreza za bogate i nametanju novih carina, inflacija u SAD-u mogla bi skočiti, tjerajući kamatne stope na više. To bi ojačalo dolar, što bi koristilo europskim izvoznicima kada svoje prihode u SAD-u pretvore natrag u eure.

Trump bi također mogao biti otvoren za šire trgovinske pregovore s Europom kako bi se potpuno izbjegao novi krug carina.

Usprkos tome, sveukupni osjećaj u europskoj industriji oko nadolazećeg predsjednika je predosjećaj, velikim dijelom zato što rukovoditelji imaju dobro pamćenje.

Godine 2018. Trump je uveo namete na europski čelik i aluminij koji su ostali na snazi. Američki predsjednik Joe Biden pristao je suspendirati te carine do ožujka 2025., pripremajući teren za još jedan obračun s Trumpom u prvim tjednima njegove nove administracije. Europski središnji bankari već upozoravaju da bi nova runda carina mogla ponovno potaknuti inflaciju i temeljito potkopati globalnu trgovinu.

"Ako američka vlada ispuni ovo obećanje, mogli bismo vidjeti značajnu prekretnicu u načinu na koji se odvija međunarodna trgovina", rekao je nedavno Joachim Nagel, predsjednik njemačke Bundesbanke.

Temeljni problemi

Nažalost, Trump je samo simptom mnogo dubljih problema.

Iako je EU usredotočena na Trumpa i ono što bi on mogao sljedeće učiniti, kada je riječ o europskom gospodarstvu, on nije pravi problem. U konačnici, sve što on radi sa svojim upornim prijetnjama carinama i bombastikom je povlačenje zastora s europskog klimavog ekonomskog modela.

Kad bi Evropa imala čvršće ekonomske temelje i bila konkurentnija SAD-u, Trump bi imao malo utjecaja na kontinent.

Stupanj do kojeg je Evropa izgubila tlo u odnosu na SAD u pogledu ekonomske konkurentnosti od prijelaza stoljeća oduzima dah. Jaz u BDP-u po glavi stanovnika, na primjer, udvostručio se prema nekim pokazateljima na 30 posto, uglavnom zbog nižeg rasta produktivnosti u EU.

Jednostavno rečeno, Evropljani ne rade dovoljno. Prosječni njemački zaposlenik, primjerice, radi više od 20 posto manje sati od američkih kolega.

Daljnji uzrok pada produktivnosti u Evropi je neuspjeh korporativnog sektora da uvede inovacije.

Američke tehnološke tvrtke, primjerice, troše više od dvostruko više nego što europske tehnološke tvrtke troše na istraživanje i razvoj, prema Međunarodnom monetarnom fondu (MMF). Dok su američke tvrtke zabilježile skok produktivnosti od 40 posto od 2005., produktivnost u europskoj tehnologiji je stagnirala.

Taj je jaz također očit na tržištu dionica: dok su se vrijednosti berze u SAD-u više nego utrostručile od 2005., europske su porasle za samo 60 posto.

"Evropa zaostaje u novim tehnologijama koje će potaknuti budući rast", rekla je Lagarde u svom govoru u Parizu.

To je podcjenjivanje. Evropa ne samo da zaostaje, nego zapravo nije ni u utrci.

Na samite EU-a u Lisabonu 2000. čelnici su odlučili učiniti "evropsko ekonomija najkonkurentnijim na svijetu". Ključni stup takozvane Lisabonske strategije bio je “odlučan skok u ulaganju u visoko obrazovanje, istraživanje i inovacije”.

Četvrt stoljeća kasnije, Evropa ne samo da nije uspjela postići svoj cilj, već je znatno zaostala i za SAD-om i za Kinom.

Evropa nikada nije postigla svoj cilj da potroši 3 posto BDP-a bloka na istraživanje i razvoj, glavni pokretač ekonomskih inovacija. Zapravo, potrošnja europskih tvrtki i javnog sektora na takva istraživanja ostaje fiksna na oko 2 posto, otprilike tamo gdje je bila 2000. godine.

Evropska sveučilišta bila bi prirodno mjesto za pokretanje inovacija i istraživanja, ali i ovdje je kontinent također pao.

Od najboljih svjetskih sveučilišta koje je pregledao Times Higher Education, samo je jedna institucija iz EU-a rangirana među 30 najboljih — Tehničko sveučilište u Münchenu — i to na 30. mjestu.

Evropsko ulaganje u istraživanje i razvoj "nije samo premalo, već značajan iznos teče u pogrešna područja", rekao je Fuest iz Ifa.

Prljava tajna

Tu Njemačka stupa na scenu. Mala prljava tajna europskog trošenja na istraživanje i razvoj je da polovina toga dolazi iz Njemačke. A većina tih ulaganja teče u jedan sektor: automobilski.

Iako bi se to moglo činiti očiglednim s obzirom na veličinu sektora (godišnji prihod njemačke automobilske industrije iznosi gotovo pola trilijuna eura), to nije mjesto gdje možete dobiti najviše za svoj novac (ili euro). To je zato što su inovacije u automobilskom sektoru, kao što je poboljšanje učinkovitosti goriva motora, inkrementalne.

Drugim riječima, tvrtke doslovno ponovno izmišljaju kotač, umjesto potpuno novih proizvoda, poput iPhonea ili Instagrama, koji bi stvorili potpuno novo tržište.

Ako ništa drugo, Evropa je bila dosta dosljedna. Godine 2003. najveći korporativni ulagači u istraživanje i razvoj u EU bili su Mercedes, VW i Siemens, njemački inženjerski div. Godine 2022. to su bili Mercedes, VW i Bosch, njemački proizvođač autodijelova.

Sve u svemu, stavljanje svih europskih jaja u jednu košaru funkcioniralo je prilično dobro … dok nije. Iako Evropa čini više od 40 posto globalne potrošnje na istraživanje i razvoj u automobilskom sektoru, hvaljeni njemački proizvođači automobila nekako su uspjeli promašiti čamac s električnim vozilima.

Taj je neuspjeh srž njemačke ekonomske nevolje, što dokazuje nedavna najava VW-a da će zatvoriti neke njemačke tvornice po prvi put u svojoj hisotriji. Njemački automobilski sektor, koji u zemlji zapošljava oko 800.000, bio je žila kucavica njezina gospodarstva desetljećima, pridonoseći više od bilo kojeg drugog sektora rastu zemlje.

Dominacija njemačkog automobilskog sektora je u opasnosti jer je njegova nevoljkost da ulaže u električna vozila potaknula druge - osobito Teslu i mnoštvo kineskih proizvođača - da uskoče u proboj. Dok su te tvrtke ulagale velika sredstva u tehnologiju baterija i osigurale vrijedne patente, Nijemci su radili na pokušaju usavršavanja dizelskog motora. Nije dobro ispalo.

Kriza u njemačkom automobilskom svijetu samo je vrh sante leda. Zemlja se bori nositi se s nizom drugih kompliciranih izazova koji crpe njezin gospodarski potencijal. Najveći: jedan-dva udarac društva koje brzo stari i nedostatka visokokvalificiranih radnika.

Mnogi u zemlji nadali su se da će veliki priljev izbjeglica koji je Njemačka doživjela posljednjih godina ublažiti taj pritisak. Problem je u tome što mali broj izbjeglica ima obrazovnu pozadinu i vještine za preuzimanje vrhunskih inženjerskih poslova i drugih tehničkih pozicija koje njemačke tvrtke trebaju popuniti.

S obzirom na to da njemačke industrijske tvrtke otpuštaju radnike, nedostatak radne snage mogao bi se uskoro riješiti sam od sebe, iako ne na dobar način. Samo u proteklih nekoliko tjedana, kompanije poput VW-a, Forda i proizvođača čelika ThyssenKruppa, da spomenemo samo neke, najavile su desetke hiljada otkaza.

Suočene s nekima od najvećih svjetskih troškova energije, skupom radnom snagom i teškim propisima, mnoge velike njemačke tvrtke jednostavno povećavaju uloge i sele se u druge regije. Skoro 40 posto njemačkih industrijskih poduzeća razmišlja o takvom potezu, prema nedavnoj anketi DIHK-a, poslovnog lobija.

Veronika Grimm, članica Njemačkog vijeća ekonomskih stručnjaka, nestranačkog panela vodećih ekonomista koji savjetuje njemačku vladu, tvrdi da je jedini način da zemlja preokrene svoj pad provođenje temeljnih strukturnih reformi za poticanje ulaganja.

"Situacija je prilično sumorna", rekao je Grimm prošlog mjeseca nakon objave godišnje analize Vijeća o stanju njemačkog gospodarstva.