Još jedno stravično ubistvo u nizu koje je potreslo BiH - "U našoj kulturi nasilje nad ženama je prouzrokovano nekim 'opravdanim' razlogom ili motivom nevjere, neposlušnosti..."
Nova velika tragedija potresla je Bosnu i Hercegovinu.
U tuzlanskom naselju Stupine, prije dva dana su pronađena tijela tri osobe. Amelu Čičkušić i njihovo dvoje djece, ubio je Mujaga Čičkušić, a onda i sam skončao svoj život.
Amela Čičkušić radila je kao medicinska sestra u UKC Tuzla i bila je omiljena među kolegama i pacijentima koji su se emotivno oprostili od nje. Mujaga je također bio medicinski radnik. Prema informacijama Avaza, Mujaga je zločin počinio sjekirom, a da stvar bude šokantnija on je ubistvo u detalje isplanirao, sjekiru kupio na pijaci, dvogodišnje dijete je ubio u dječijem krevetiću.
O ovoj situaciji smo razgovarali sa psihologom, prof. dr. Dženanom Skelićem, kojeg smo pitali o razlozima zbog kojih dolazi do ovakvih tragedija, gdje na kraju ubice svoj izlaz pronađu u okončanju svog života.
"Nama laicima prvo pada na pamet da se radi o psihički poremećenoj osobi, o nekom duševnom bolesniku. Međutim, duševni bolesnici iznimno rijetko počine ubistvo. To su rijetki slučajevi, obično kada imamo situaciju da je duševni bolesnik ubio nekoga, radi se o osobi koja ima oblik paranoidne psihoze. To su nešto rjeđe dijagnoze sa kojima se susrećemo. Većina dijagnoza sa kojima se susrećemo u psihijatriji nisu opasne po druge, već su više opasne po same bolesnike. Ova ubistva i samoubistva, kojima svjedočimo kada su u pitanju aspekti porodičnog nasilja i destrukcije, obično su posljedica nekog unutrašnjeg kraha uma, pucanja strukture ličnosti. Često se pojedinac s time ne može nositi i posegne za samoubistvom ili ubistvom, često članova porodice, ukoliko prepoznaje utjecaj apsolutnog besmisla egzistencijalnog ili prepoznaje da je eventualno bračni partner krivac za tu krizu, za taj krah i nemogućnost daljeg funkcionisanja. Zna se desiti da u tom kontekstu stradaju djeca, bilo kao kolateralne žrtve ili kao mehanizam kojim se nanosi bol svom partneru, time što se nanosi bol i patnja zajedničkom potomstvu. U nekim drugim slučajevima, ne mora se raditi o zajedničkom potomstvu, može se raditi o nekim drugim varijantama", govori Skelić.
Za godinu u BiH je ubijeno 14 žena što je izuzetno šokantan podatak, a Amela je posljednja u nizu žena kojoj je oduzet život. Skelić nam ističe kako je nasilje nad ženama utkano u našu kulturu življenja i kulture koju njegujemo na ovim prostorima.
"Ne znamo još da li se ovdje dominantno radi o femicidu, da li je ovdje agresija usmjerena isključivo na suprugu, na ženu, ili se jednostavno radi o jednom mentalnom "kliku" unutar te osobe gdje agresija postaje neselektivna, pa se jedinka ne može suočiti i nositi sa posljedicama tog djelovanja te počini suicid. Ono što je kod nas slučaj kada je u pitanju femicid, to treba posmatrati u generalnom kontekstu kulture življenja i kulture koju njegujemo na ovim prostorima. Imamo na neki način čitavu jednu mitologiju razvijenu s pratećim elementima u književnosti, filmu, pozorištu, koja se tiče nasilja nad ženama, koje je prouzrokovano nekim "opravdanim" razlogom ili motivom kao što su nevjera, neposlušnost itd. Od Hasanaginice preko Kuduza i Bademe, to su elementi koji su utkani u naš način razumijevanja muško-ženskih odnosa i te neke emocionalne veze, odgovornosti i konsekvence nepoštivanja tih pravila i kvazi-pravila koja su uspostavljena u našoj kulturi i koju mi njegujemo. Pričamo da nije u redu ubiti, zlostavljati ili napasti ženu, međutim, provlače se ti elementi kao neki narativ u svakodnevnom životu gdje mi na neki način tražimo opravdanja zašto je neko povrijedio ženu ili je na kraju ubio, jer, recimo, ona je njemu bila nevjerna ili slično. To nikako ne opravdava sam čin ubistva i nasilničkog ponašanja", rekao je Skelić.
U javnosti i među građanima se često provlači rečenica "institucije su zakazale". Na pitanje koliko je tačna ova rečenica, naš sagovornik kaže da krivice ima i u institucijama zbog odsustva sistemskog rešenja, ali i da nemamo prevenciju koja bi sprečila određena ponašanja koja su nedozvoljena i neprihvatljiva u društvu.
"Institucije učestvuju u toj mjeri što je kod nas zapostavljeno djelovanje na planu odgojno-obrazovnog sistema. S jedne strane, ne njegujemo prave vrijednosti niti ih propagiramo. Mi to sporadično spomenemo i pokrenemo neki projekat po školama, ali nema sistemskog rješenja. S druge strane, nemamo prevenciju koja bi bila usmjerena na sprečavanje određenog ponašanja koje je nedozvoljeno i neprihvatljivo od strane društvene zajednice, na način da ga preveniramo kroz prikaz kazne, odnosno posljedica koje je morala trpiti osoba koja je te radnje provodila. Dakle, kada vidimo da je neko kažnjen nekom drakonskom kaznom, to bi trebalo imati preventivni efekat. Međutim, s obzirom da su kod nas kazne za ubistvo generalno male, ljudi ubiju nekoga vatrenim oružjem, gdje je jasno da nije u pitanju ubistvo na mah, da to nije protkano nikakvom emocionalnom neuračunljivošću, i dobiju recimo 10-11 godina zatvora. Odleže dvije trećine kazne i nastave sa životom, a nekoga više nema", zaključio je Skelić u razgovoru za Source.
(Aldin Barimac)